Dubrovnik kroz povijest

Dubrovnik je grad i luka na hrvatskoj obali Jadranskog mora. Nastanak samog grada Dubrovnika pada u relativno daleku prošlost, pa je - kao i slučajevima mnogih starih sreozemnih gradova - obavijen koprenom legende. Od više legendi o njegovom nastanku povijesno je najutemeljenija ona koja povezuje nastanak novog grada s razaranjem i propašću rimskog grada Epidaura (na mjestu današnjeg Cavtata) u VII. stoljeću. Epidaur je vrlo staro naselje. Osnovan je vrlo vjerojatno kao grčka kolonija, premda o otme nema sigurnih nalaza. U rimsko doba bio je razvijeno gradsko središtte i važan pomorsko-trgovački emporij. Godine 614. Epidaur su zauzeli i razorili Avari i Slaveni, a preživjeli stanovnici sklonili su se po obližnjem šumovitom području i na malom stjenovitom otočiću Lausu. Otočić je od kopna bio odjeljen uskim kanalom, pa je tako naselje na njemu bilo zaštićeno i s mora i s kopna. Prije dolaska izbjeglica iz Epidaura otočić je vjerojatno već bio naseljen, pa su pridošlice samo znatno uvečale broj stanovnika. Najnovija arheološka iskapanja, a posebno otkriče najranije dubrovačke katedrale iz VII. stoljeća, govore u prilog ovoj činjenici. Sudbina Epidaura i nastanak Dubrovnika povijesno je vrlo slična nastanku Venecije i Splita.

U međuvremenu, na kopnu preko puta naselja Raguse razvija se hrvatsko naselje, koje se vjerojatno zbog šume mediteranskog hrasta (dubrave) počelo nazivati Dubrovnik. S vremenom su jačale veze između dvaju susjednih naselja, pa je tako došlo i do mješanja hrvatskog i romanskog stanovni{tva. Tjesnac između otočića i kopna postao je tijekom X. i XI. Stoljeća zbog naplavina sve plići, pa je krajem XI. Stoljeća nasut. Na mjestu gdje se otok spojio s kopnom danas je najšira i najslavnija dubrovačka ulica - Placa (Stradun). Konačno u XII. stoljeću oba su naselja potpuno integrirala, zaštitivši se jedinstvenim sustavom gradskog obrambenog zida, koji je u XIII. stoljeću opasao i sjeverno predgrađe, izvršena je regulacija ulica, pa je Dubrovnik integriran u svom današnjem opsegu. Prvi zapisi o imenu Dubrovnika nalaze se u dokumentima bosanskog bana Kulina iz 1189. godine. Do XIV. stoljeća grad se potpuno kroatizirao.

Razvitak grada

Godine 1032. Dubrovčani sudjeluju sa svojim brodovljem u borbi Bizanta protiv Arapa. Godine 1153. arapski pisac Alldrisi govori o Dubrovniku kao o najjužnijem gradu na području Hrvatske, gradu s mnogo brodova koji odlaze na daleka putovanja. Dubrovnik i Pisa sklopili su 1169. godine ugovor o pomorskoj trgovini u Sredozemlju od Pise do Carigrada. Do kraja XII. stoljeća Dubrovnik je sklopio ugovore s mnogim hrvatskim i talijanskim jadranskim gradovima, te sa svojim kopnenim susjedima, Bosnom i Srbijom, osiguravši tako status glavnog trgovačkog emporija za ove balkanske zemlje.

U XII. stoljeću Dubrovnik na čelu svoje uprave ima domačega kneza kojeg biraju građani, a 1205. Dubrovnik dolazi pod izravnu mletačku vlast. Mletačka prevlast nad Dubrovnikom zadržat će se sljedečih 150 godina, što će ostaviti dosta traga na društvenom uređenju grada. Dubrovčani su za mletačke uprave morali prihvatiti kneza i biskupa iz Mletaka, a Venecija je cijelo vrijeme nastojala na raznorazne načine preuzeti potpunu vlast nad Gradom. U XIII. stoljeću Dubrovnik su u više navrata odmetnuo od mletačke uprave. Unatoć usporenu razvitku grada, Mlečani nikad nisu uspjeli ovladati dubrovačkom trgovinom.

Zadarskim mirom iz 1358. godine Dubrovnik se riješio mletačke prevlasti, jer se Venecija morala odreči svog posjeda na istočnoj obali Jadrana. Od te godine Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih vladara, koji nisu zadirali u unutrašnje uređenje, upravu, trgovačke i pomorske poslove Dubrovnika, što je urodilo potpunom emancipacijom samostalne i suvremene aristokratske Republike. Tako je raniji naziv COMMUNITAS RAGUSINA (Opčina Dubrovnik) prerastao u REPUBLICA RAGUSINA (Republika Dubrovačka). Godine 1399. Dubrovačka se Republika širi za područje Primorja od Stona do Orašca, a 1419. i 1427. dobiva svoj konačni oblik ? uz Konavle i Cavtat. U XV. stoljeću u Sredozemlju počinje dominirati kao velesila Turska, a Dubrovnik s njom uspostavlja izvanredne trgovačke veze, plaćajući pri tome Turskoj danak za slobodnu trgovinu, sve do Mohačke bitke, 1526., u kojoj je ugarsko-hrvatska vojska poražena od Turaka, a Dubrovčani prestaju plaćati danak ugrasko-hvatskom kralju, i time se vrhovna ugarsko-hrvatska vlast na Dubrovnikom ugasila.

U zlatno doba Dubrovačke Republike njezino se materijalno bogatstvo zasnivalo na razgranatoj proizvodnji i transferu srebra i olova iz bosanskih i srpskih rudnika u razvijene krajeve Europe, gdje je vladala golema potražnja za ovim materijalom. Tako su se Dubrovčani pojavljivali kao zastupnici rudnika, pa čak i kao vlasnici jama, organizirajući proizvodnju i prijevoz metala do svoje matične luke, pa dalje preko mora u Europu. Za djelotvornije funkcioniranje ovih važnih privrednih djelatnosti Dubrovčani organiziraju niz svojih kolonija na čvorištima karavanskih putova. Turskim osvajanjem Srbije i Bosne potpuno je zaustavljena ova va`na privredna djelatnost. Pa je tako 1463. godine done{ena odluka da se poruše sve radionice koje se nalaze izvan zidina. Proizvodnja i izvoz soli bila je jedna od najva`nijih čimbenika dubrovačkog gospodarskog prosperiteta. Dubrovnik je održao monopole soli na području od Neretve do Drima, učinivši tako balkanske zemlje ovisnima. Dubrvačka brodogradnja bila je nadaleko poznata. Već sredinom XVI. stoljeća Dubrovnik je imao vi{e od 180 velikih brodova, koji su plovili sve do Engleske. Krajem XVIII. stoljeća Dubrovnik je imao svoja konzularna predstavništva u više od 80 gradova diljem cjele Europe.

Cjelokupno političko djelovanje svih dužnosnika Dubrovačke Republike, ali i svi privatni interesi i etičke norme, bili su podređeni isključivo dobrobiti države. S obzirom na svoju veličinu i osjetljiv geostrateški položaj, Dubrovačka je Republika najviše polagala na diplomatsku vještinu svojih predstavnika i poslanika. Stoljeća iskustva u najsloženijim političkim uvjetima stvorila su u Dubrovniku jednu od najsuptilnijh škola diplomatske vještine u tadašnjem svijetu. Činjenice da Dubrovnik nikad nije vodio ni jedan napadački rat, a stekao je brojne teritorije, da je održavao - s papinim dopuštenjem - trgovinu s Levantom u vrijeme najžeščih sukoba krščana i muslimana, da nije sudjelovao ni u jednom ratnom pohodu saveznika protiv Turaka, da je održavao za cijelog svog postojanja razgranate trgovačke veze s Turskom, da unatoč izravnim vojnim prijetnjama, nikad, od početka XV. stoljeća, nije ratovao ? dovoljno govore o umješanosti dubrovačke diplomacije. Čak potpuno razoren potresom, zahvaljuju}i vještini i hrabrosti dubrovačkih poklisara uspio j otkloniti neposrednu mletačku i tursku opasnost. Zanimljiva je činjenica da je Dubrovačka Republika jedna od prvih europskih zemalja koja je priznala nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država.

Razvoj znanost i umjetnosti

Još od ranog XV. stoljeća u Dubrovniku bilježimo književne pokušaje na hrvatskom jeziku. Već 1421. godine Džono Kalić zapisuje hrvatske stihove, ali tek petrarkistička tradicija stvorila je lirsku poeziju na hrvatskom jeziku. Prve kazališne pokušaje bilježimo u Mavra Vetranovića, slijedi komediograf Nikola Nalješković, a oko polovice XVI. stoljeća izdiže se dramsko stvaralaštvo Marina Držića, koje po svojoj širini, misaonosti i poetičnosti jedva da ima kojeg suvremenog premca u europskim relacijama. Gotovo bi se jednako moglo reči za slavnog baroknog pjesnika Ivana Gundulića, tvorca sjajnog spjeva ?Osman? i autora najljepših stihova o slobodi koji su ikad izrečeni. Dubrovnik je u svojoj povijesti imao brojne znanstvenike: povjesničara: Ludovika Crijevića Tuberona. Benka Kotruljića, koji je 1573. napisao trakt o trgovini i koji je izumio dvojno knjigovodstvo, Nikolu Sagrojevića, koji je izučavao fenomene plime i oseke, matematičara, fizičara i optičara Marina Getaldić i največg međ svima: fizičara, matematičara i filozofa Ruđera Boškovića, jednog od največih svjetskih umova baroknog razdoblja, čije djelo otkriva neke još aktualne misli.

Dubrovnik je u XV. i XVI. stoljeću imao i vrlo istaknute slikare. U to vrijeme cvjetaju brojne domače slikarske radionice. Na žalost potres, a zatim požari, uništili su najveći dio te brojne i intenzivne likovne produkcije. Do danas se sačuvalo samo malo neoštečenih radova koji svjedoče o kreativnoj i kvalitetnoj produkciji koja se kretala od internacionalne gotike prema renesansi.

Najtragičniji događaj koji je snašao Dubrovnik u njegovoj ukupnoj povijesti bio je katastrofalni potres 6. travnja 1667. godine. Više od 5000 građana Dubrovnika poginulo je u ruševinama svoga grada. Jedan od najljepših i najskladnijih mediteranskih gradova nestao je u ruševinama, a potom u dugotrajnim požarima koji su još danima pustošili grad. Cijela povijesna jezgra Dubrovnika sa svojom prekrasnom romaničkom katedralom i reprezentativnim gotičkim i renesansnim palačama, crkvama i samostanima pretvorena je u nepopravljivu hrpu ruševina. Stradalo je i dubrovačko brodovlje koje se nalazilo u luci.

Dubrovnik se teško i sporo oporavljao od ove katastrofe. Lik grada potpuno se promjenio. Umjesto karakterističnih gotičkih i renesansnih pročelja i arhitektonske živosti, koja nestaje kada grad raste i izgrađuje se u stoljećima mira i blagostanja, Dubrovnik se obnavljao u strogim i relativno skromnim baroknim kučama jedinstvena izgleda i dimenzija. Sve što je bilo porušeno od reprezentativne sakralne arhitekture obnovljeno je mahom u stilu rimskog baroka. Jedino je u izvornom obliku sačuvana palača Sponza i djelomično pročelje Kneževa dvora. No i s takvim promjenama u svom izgledu Dubrovnik je i dalje ostao jednim od najljepših i arhitektonski najvrijednijih gradskih cjelina na Sredozemlju.

Kraj Republike

Dubrovačka Republika nije se ugasila zbog svoje povijesne potrošenosti, nego 1808. godine kao izraz moći okupacijske Napoleonove vlasti. Nakon pada Napoleona postojale su neke nade da će na Bečkom kongresu doći do obnove Republike, ali se s time nije složila austrijska carska vlast, koja je imala pretenzije da ostvari svoju vladavinu na cjelokupnom teritoriju istočne obale Jadrana.

Od pedesetih godina XX. stoljeća Dubrovnik bilježi nagli porast turizma. Grade se brojni hoteli visoke kategorije, a kasnije cjela hotelska naselja u neposrednoj blizini grada. Izgradnja velike zračne luke u Čilipima (Konavle) znatno je unaprijedila i ubrzala turistički razvitak. Krajem osamdesetih godina Dubrovnik je bio jedno od najcjenjenijih europskih turističkih odredišta.

Od 1990. godine Dubrovnik je nakon demokratskih izbora i iskazane volje naroda jedan od najznačajnijih gradova neovisne Hrvatske. Ali do pune slobode morao je proči najteža iskušenja. Okupatorska Jugoslavenska narodna armija izvršila je u jesen 1991. jedan od najgrubljih i najzločinačkijih ratnih pohoda protiv golorukog stanovništva dubrovačkog kraja i samog grada Dubrovnika. Više mjeseci temeljito se uništavalo, pljačkalo, palilo i razaralo ono najljepše što je ljudska ruka sagradila na ovom prostoru.

Izdržavši najtežu opsadu, Dubrovnik je preživio teror. Ranjen, ali uznosit, u slobodnoj domovini on se ubrzano obnavlja, a turisti ponovno hrle pod njegove zidine i pred njegove palače. Dubrovnik je ponos Hrvatske i istinski dragulj Europe.